PET DO DVANAEST - Poglavlje 7

Ucena

Čekam te na tvojoj klupi, i biću tamo dok se ne pojaviš!

Gledala sam telefon u svojim rukama dok su mi glavom odzvanjale njegove riječi izgovorene mirnim i hladnim glasom. Nervozno sam hodala po sobi kao mačka u kavezu, dok je Maja sjedila za stolom ispod prozora i zapisivala nešto u svesku iz svoje skripte.

„Prestani da se motaš ovuda, obuci se i idi da se vidiš s njim“- mirno je rekla a da me nije ni pogledala.

„Zašto bih išla?“- pitala sam. „Neka sjedi tamo sam, baš me briga! Sjedeće malo i otići će.“

„Ako se ne pojaviš, hoće. Otići će,“ rekla je podižući glavu da me pogleda pa nastavila „i nakon toga će vrlo vjerovatno doći ovamo.“

„Zašto bi došao ovamo?“- zaustavila sam se u mjestu i pogledala je. „Uostalom, pored toga što me ne želi u svojoj firmi, ne zna ni gdje živim.“

„Ti definitivno ne rezonuješ stvari kako treba“- spustila je olovku preko sveske ispred sebe i blijedo me pogledala.

„Majo, ti nisi bila tamo i nisi vidjela oči tog čovjeka“- rekla sam stresavši se. Još uvijek su mi ledeni trnci bockali ruke od sjećanja na moje upoznavanje sa Zoranom Popovom. Ni sama ne znam zašto, ali taj kratki susret bio mi je dovoljan da shvatim kako me taj čovjek iz nekog razloga plaši.

„Pa?“- Maja je slegnula ramenima. „Uostalom, ako ne odeš sad i na miru ne porazgovaraš sa šmekerom, biće ti teže da se sutra pojaviš na poslu.“

„Ti si luda!“- brecnula sam se sjedajući za sto pored nje. „Kakvom crnom poslu? Moj prvi radni dan bio je ujedno i poslednji!“

„Jesi li sigurna u to?“- šeretski se nasmiješila jednom stranom usana i pogledala me u oči. „Nakon svega što si mi ispričala, meni se čini da stvari stoje potpuno drugačije.“- zavjerenički mi je namignula.

Ok, moj mozak trenutno nije bio u stanju da razmišlja logično, ali bog me ubio ako sam imala pojma o čemu moja luda cimerka priča! Dan prije sam nazvala majku i ponosno joj saopštila svoj novi status nakon potpisivanja ugovora na svom novom radnom mjestu. Danas sam to isto mjesto izgubila, a da se radni dan nije ni završio. Da ne govorim o tome koliko mi je ishod samog diplomskog rada bio ugrožen svim ovim. Bila sam nervozna i ni najmanje raspoložena za Majine nedorečene misli i koještarije.

„Ako misliš na onaj poljubac od juče, grdno se varaš da će to biti karta koja će mi pomoći,“ brecnula sam se na svoju prijateljicu „više mi odmaže u svemu ovome. Zoran Popov je vlasnik firme i budi sigurna da je tamo njegova riječ poslednja. Ne znam šta sam mu skrivila, ali taj čovjek me ne želi tamo i definitvno će me se riješiti pa makar preko dekana fakulteta, a meni ne pada na pamet da mu protivriječim kad sam ovako blizu diplome!“- prstima ruke sam napravila mali razmak pokazujući koliko blizu, i frustrirano završila svoj monolog skoro vičući.

Maja me ćutke gledala par sekundi.

„Ugovor“- rekla je kratko i prekrstila ruke preko grudi.

Bila sam zbunjena.

„Kakav ugovor?“

„Juče si potpisala ugovor, a ja sam ga pročitala kada si mi ga pokazala.“- izjavila je mirno. „Taj ugovor je sklopljen na tri mjeseca između tebe i direktora Đorđa Popova lično, koji vodi tim programa ispred kog si izabrana. Dakle, ne odgovaraš firmi, ni tatici već njemu. Ok, desilo se to što se desilo! Klasična demonstracija sile. Niko od tih lovarnih gazda ne želi zaista da sarađuje sa gradom, ali u jednu ruku su primorani. Nisi glupa da ne znaš kako to ide. Ruka ruku mije. On njima nešto gratis, oni njemu porez ispod crte i opala!“ – pljesnula je dlanom o dlan kao da briše nevidljivu prašinu, pa ponovo uzela olovku u ruke i zapisujući nešto hladno nastavila:

„Meni se čini da je šmeker ovo jako pametno odradio. Nije tačno da te on ne želi u svojoj firmi, nego njegov otac, i prilično sam sigurna da bi stari prdonja postupio isto prema bilo kom stažisti koji bi bio tamo umjesto tebe. Zamisli samo kolika bi se pometnja napravila kada bi umiješali dekana fakulteta, a tebi kao najboljoj u svojoj klasi vratili rad i otkazali saradnju.“- podigla je jednu obrvu dok je govorila. „Ne vjerujem da bi se iko od studenata usudio da okuša sreću kod njih. Meni sve ovo skupa govori da se naš Đole svojski potrudio kako bi osigurao tvoj ostanak tamo do kraja radova… ili čega god.“- namignula mi je pa nastavila da piše.

„I nisi u pravu da ne zna gdje živiš. Adresa ti je čitko ispisana na prijavi. Rekla sam ti da će ti taj tvoj savršeni rukopis jednom doći glave.“ Na sekund je uprla olovku u mene kao u glavnog krivca cijele ove zbrke. „Moj savjet ti je da se lijepo spremiš i odeš da se vidiš s njim. Ne nagađaj. Ne donosi zaključke. Otvoreno pričaj s njim i vidi na čemu si. U svakom slučaju, nemaš šta da izgubiš.“

Nemam šta da izgubim!

Ponavljala sam njene riječi kao mantru dok sam se sat vremena kasnije spuštala od kampusa do centra grada, koračajući prema parku koji sam ovih dana zapostavila. Nisam očekivala da ću ga još uvijek zateći tamo. Pored svih zaključaka koje je Maja iznijela mislila sam kako je u nekom momentu odlučio da moje hirovito ponašanje ne zaslužuje nikakvo objašnjenje, i da ipak nisam vrijedna čekanja. Međutim, i dalje je sjedio na zabačenoj klupi između čempresa i gledao u lelujave olistale grane breze iznad sebe. Zastala sam par koraka dalje i iznenađeno se uhvatila kako uživam u prizoru koji mi je davala njegova prilika. Ruke u podvrnutim rukavima košulje raširio je preko naslona klupe, a jednu nogu člankom naslonio na koljeno druge. Sako je nemarno prebacio preko krila, dok mu je jedan kraj zgužvane kravate virio iz skupljene šake. Lice mu je bilo blijedo i umorno ali spokojno i, kada je usmjerio pogled prema meni u očima mu nije bilo ni traga ljutnje.

Prišla sam i sjela na prazno mjesto pored njega. Ćutali smo oboje, svako zadubljen u svoje misli. Hiljadu pitanja vrzmalo mi se po glavi, ali ni jedno nisam mogla da izgovorim. Od hiljadu mogućih odgovora tražila sam onaj najpogodniji.

Ne razmišljaj. Ne donosi zaključke. - govorila sam sebi. Pitaj i prihvati odgovore takve kakvi jesu. Ne kalkuliši.

„Nisi mi donijela koka-kolu?“ Trgla sam se na zvuk njegovog glasa. „Čak ni vodu?“

Sada sam ga već otvoreno gledala u oči.

„Nikakav si domaćin“, izgovorio je mirno „ja bar nosim poklone kad dolazim u goste, pa makar mi se obili o glavu.“

„Zašto si me zvao?“- upitala sam hladno.

„Zvao sam te jer si otišla prije kraja radnog vremena. Znaš, to baš nije profesionalan potez za prvi radni dan na novom poslu.“- nagnuo se ka meni i prošaputao kao da niko ne treba da čuje šta mi govori.

„Je l' ti mene zajebavaš ili si svaki dan tako lud?“- presjekla sam ga bijesnim pogledom.

„Danas sam se očešljao na lijevu stranu. Garant je do toga.“ Ravnodušno je klimnuo glavom i ponovo podigao pogled na grane breze iznad nas.

„Zašto si me zvao, Đorđe?“

„Znaš, sjedim ovdje poprilično dugo rekao bih,“ naglasio je pogledavši me ispod dugih trepavica „i svakog minuta sve mi je jasnije zašto si odabrala baš ovu klupicu u parku za svoj mali kutak mira. Simpatično je mjesto. Ne smeta ti da ga dijelim sa tobom od sad?“

„Da li je stvarno bitno šta ću ja reći na to?“

„Svakako,“ odgovorio je ležerno „bitno je sve što imaš da kažeš, Kris. Meni je bitno.“ Prikovao je pogled za moj i ja sam kao opčinjena gledala u zelena jezera oko njegovih zjenica u kojima se utapao moj lik. Mogla sam tačno da izbrojim razmak od tri sekunde za vrijeme kojih bi mu se dužice raširile i slika mog lica bi nestala u njegovim očima da bi se ubrzo nakon toga opet pojavila. Bila sam paralisana tim prodornim pogledom, i sve što sam mogla izustiti bilo je:

„Tvoj otac me ne želi u svojoj blizini.“

„To se lako da riješiti. Potrebno je samo da više budeš u mojoj blizini i bezbjedna si.“ – zaigrano se osmjehnuo.

„Đorđe, ozbiljna sam!“

„I ja sam.“- nastavio je ne trepnuvši.

„Ne mogu razgovarati sa tobom dok se ponašaš kao napirlitana šmizla!"- ljutito sam odgovorila. „Glava mi je puna pitanja i trebam odgovore na njih. Ne znam šta pokušavaš ovakvom pričom? I ne znam zašto sam uopšte došla ovdje ako nećeš da mi kažeš na čemu sam sa…svim ovim.“- nervozno sam rukom opisala nevidljivi krug kroz vazduh, svjesna da sam umalo završila rečenicu sa 'sa tobom'.

„Objasni mi šta je sa tobom i sa tim izrazom šmizla. Jako često ga koristiš.“

„Đorđe!“

„Sviđa mi se kako zvuči kad izgovoriš moje ime. Nikad mi se nije toliko dopadalo kao sad.“- nestašno je podigao obrve, a moj bijes je u tom momentu dostigao vrhunac. Ruka mi se sama od sebe trgla i začuo se tup udarac kada se moja mala šaka sudarila sa njegovim stomakom. Nisam bila svjesna šta ću uraditi, i sigurna sam da Đorđe nije ni osjetio propisno taj moj izliv bunta, ali meni je to trebalo. Htjela sam na neki način da ga povrijedim, uvrijedim. Da se osjeti onako kako sam se ja osjećala par sati prije u njegovoj kancelariji, prikovana za mjesto ledenim pogledom njegovog oca. Htjela sam da i on osjeti na svojoj koži koliko mržnja zna da peče, jer ono što sam vidjela na licu Zorana Popova bila je čista, neskrivena mržnja.

„Koja sam ja budala!“- ljutito sam se nasmijala ustajući sa klupe i stežući šakom kaiš svoje torbe na koju je bio prikačen moj džepni sat. „Koja sam ja budala kada sam pomislila da će mi išta biti jasnije ako se pojavim ovdje! Ti si klasični primjerak obične šmizle koja misli da će svojim šarmantnim osmjehom riješiti svaki problem! Tipični prikaz koliko jabuka ne pada daleko od stabla. Isti si tvoj otac!“

Bijesno sam zamahnula prema njemu, ali ovoga puta Đorđe je bio brži. Zgrabio je moju torbu koja se zaletjela prema njemu i začuo se zvuk krckanja. Moj džepni sat udario je o njegov zglob ruke. Nije ni trepnuo kada se tanka pukotina pojavila na staklu njegovog ručnog sata.

„Mislim da sam bio sasvim korektan i dao ti dovoljno prostora i tolerancije za dječje uvrede i izlive bijesa,“ naježila sam se od dubine njegovog glasa „Vremenom ćeš shvatiti da mi strpljenje nije jača strana, Kris.“ Nepomično sam stajala u mjestu prikovana njegovim pogledom dok mu je lice bilo na par centimetara od mog. Osjećala sam na koži njegov vreli dah i svim silama sam se trudila da ne zagrizem donju usnicu. Ljutnja je nestala u djelicu sekunde, a bijes je zamijenio topli grč u mom stomaku.

Htjela sam da me poljubi. Nisam htjela da me poljubi. Htjela sam da se okrene i ode. Htjela sam da ostane tu sa mnom. Htjela sam da me povede sa sobom…

Nesvjesno sam zubima očešala usnu na što se njegov pogled lijeno spustio preko mog lica, pa niz vrat.

„Gladan sam.“- glas mu je zvučao promuklo. „I treba da razgovaramo,“ nastavio je i dalje pogledom ploveći preko mog tijela. „Duguješ mi ručak,“ očima je pržio tanku tkaninu košulje na mojim grudima „ja vodim, ali ti častiš.“- ispred lica mi je podigao šaku na kojoj se jasno vidjelo napuklo staklo na njegovom satu. Prstima je nježno zakačio jednu loknu iza mog uha, koju mi je blagi povjetarac nanosio preko lica, pa lijenim pokretom skliznuo niz mišicu do moje šake i bez riječi preplićući prste sa mojima me poveo kroz park.

Polako sam koračala pored njega kao u polusnu. Đorđe je uskladio korake sa mojima i nijednog trenutka nije pokušao da me požuri. Dlan njegove ruke grijao mi je šaku.

Ovaj čovjek bi mogao biti jako opasan po tvoj mir, Kristina. – mentalno sam se opimjala – Jako, jako opasan!

Nije vrijedilo. Nisam htjela da slušam sebe. Kao dosadnu mušicu otjerala sam misli koje su me opominjale. Čak i kada sam pomislila da bih bila u stanju sa njim zakoračiti i preko samog praga pakla dok me ovako vodi za ruku, nisam se pobunila. Njegov blagi stisak prstiju ulivao mi je povjerenje. Nikada se nisam osjećala toliko sigurnom od samo bezazlenog držanja za ruke, i zato me kao šamar iz transa probudi praznina koja me preplavi kada nam se prsti razdvojiše.

„Stigli smo.“ Trepnula sam, kao netom probuđena. Pojma nisam imala gdje smo stigli dok nisam videla kako Đorđe drži naslon stolice u obližnjem restoranu i čeka da sjednem.

Dok je konobar zapisivao našu porudžbinu pokušavala sam dovesti misli u red, što nimalo nije bilo lako, jer mi je cijelo vrijeme nozdrve golicao trag muškog parfema sa moga dlana.

„Šta misliš o Pavlu?“

Vratila sam se na zemlju sa postavljenim pitanjem.

„Pavle je tip osobe koja se lako voli,“ rekla sam slegnuvši ramenima „mislim da se nikada nisam brže sprijateljila s nekim kao sa njim. Takođe mislim da je osoba vrijedna poštovanja i da ti je do kosti odan.“- završila sam gledajući ga pravo u oči i prisjećajući se koliko se Pavle trudio da opravda Đorđa ranije tog dana.

„Kris, žao mi je.“- mirno je rekao ne skidajući pogled sa mog.

Ćutala sam.

„Logično je da želiš objašnjenje za najblaže rečeno, neprijatnost koju si doživjela danas. Međutim, nemam konkretno objašnjenje.“- nalaktio se na sto ispred sebe i u tom trenutku mu je lice prekrila sjenka umora. „Jedino što mogu reći jeste da je moj otac privrednik starog kova koji je ostao u vremenu kada je osnovao firmu, i bio strah i trepet svog preduzeća. Ni jedan papir nije mogao proći kroz vrata POT-Grup-a, a da on nije bio upoznat s tim. Pretpostavljam da mu je tvoja pojava bila šok u tom momentu i previše burno je reagovao. To je sve. Moja greška je bila što mu na vrijeme nisam rekao da sam pustio u promet program koji je sklopljen sa gradom. Šta da kažem?“- kiselo se osmijehnuo. „Zoran hoće da bude upućen u sve, pa i u ono što ga se direktno ne tiče. Takav je.“

Kako sam i dalje ćutala ne pokazujući znakove da njegove riječi dopiru do mene, Đorđe je nastavio hladnijim glasom:

„Mogu jedino da ti ponudim izvinjenje u njegovo ime, jer propust jeste bio moj. Dakako, nisi dužna da nastaviš rad u programu sa POT-om. Imaš svu slobodu da raskineš ugovor, ali u tom slučaju zahtijevam da to poništavanje ugovora bude isključivo na tvoju inicijativu.“

Ukočila sam se. Taman kad sam pomislila da mi je pružio ruku pomirenja, uslijedio je hladan tuš! Đorđe je vrlo dobro znao da ne mogu potpisati takav raskid ugovora bez obzira na situaciju u kojoj sam se našla. Tim postupkom zapečatila bih svoju sudbinu i zatvorila sva vrata sa povoljnim šansama koje su mi se nudile. Svaka prilika da diplomiram u roku i nađem posao u struci bila bi unaprijed izgubljena. Obilježena kao student koji je prvi dan odustao od mogućnosti da radi sa vrhunskom firmom i usavrši svoje znanje sa vodećim stručnjacima svoje struke, ne bih imala nikakve šanse da dobijem ikakvu ponudu za rad ni najnižeg ranga bilo gdje drugo. Ovo je bila klasična ucjena!

„Nisam lagao kada sam ti rekao da je tvoj rad zaista najbolji od svih koji su mi se nudili. Posjeduješ talent i precizno oko za ovaj posao kakvo odavno nisam sreo, ali kada je u pitanju ugled moje firme ja ću uvijek braniti prvo svoje interese. Nadam se da je to jasno.“ Ležerno je sjedio u svojoj stolici a lice mu nije odavalo nikakvu emociju dok se u meni odvijala prava bura.

Glupača! Prava pravcata glupača!- govorila sam sebi. A ti pomislila da mu je stalo do tebe! Ti se ponadala da ćeš biti zaštićena u njegovoj blizini! Ti, skoro dopustila da ti pomuti mir, skoro dozvolila da ga pustiš u svoj svijet i otvoriš mu se!

Sjedili smo u tišini. Đorđe je mirno čekao moj odgovor, a ja sam vagala najbezbolniju opciju za sebe, i najbolniju varijantu za njega.

Nemaš šta da izgubiš - Majine riječi su mi plovile zbrkanim mislima.

O, kako samo nije bila u pravu! Svi konci mog života za koje sam se silno trudila držati razmršene u rukama, polako su pucali i milili mi kroz prste od kako mi je sudbina na put stavila ovog čovjeka. Sve čemu sam težila, zbog čega sam se trudila, sve što sam žrtvovala u godinama iza sebe sada je moglo da bude zgaženo sujetom jednog muškarca koji je opasno prijetio da mi sruši moj mali svijet.

Sačekala sam da konobar spusti poručenu hranu ispred nas, i nakon što se udaljio od našeg stola mirno sam ustala, nagnula se i uhvatila ga za ruku kako bih se zagledala u napuklo staklo na njegovom satu.

„Kad završim sa tobom ako ovo staklo bude jedino što je puklo u tvom životu, bićeš mi zahvalan. Vidimo se sutra u sedam. Nemoj da kasniš!“ Polako sam se okrenula i bez i jedne riječi napustila restoran u kom je on ostao da sjedi.

Koračala sam ulicom mirnog lica dok mi je grudi pritiskala bol izazvana bijesom. Izdana sam po ko zna koji put, ali mi se činilo da me ni jedna izdaja nije zaboljela kao ov, iako je došla od nekog ko mi me predstavlja apsolutno ništa u životu. Nisam htjela da dozvolim mislima da me odvedu na stranputicu, da se igraju zbrkanim umom šaljući mi slike njegovog osmjeha, dodira ruke i pogleda zelenih bezdana u kojima sam se gubila.

Sa devetnaest godina zaklela sam se sebi da ću biti dovoljno jaka da srušim sve barijere koje mi život stavi na put. Imala sam cilj, i taj cilj ću ostvariti pa makar to značilo da moram zgaziti jednu mušku šmizlu kao običnu kišnu glistu!