PET DO DVANAEST - Poglavlje 5

Nepoželjna

„Šta si uradila?!“- otvorenih usta, Maja je šokirano blenula u mene a njen izraz lica nimalo nije pomagao da se osjećam bolje.

„Molim te, nemoj!“- zavapila sam krijući lice šakama. „Osjećam se dovoljno glupo i bez tvog prebacivanja.“

Svaki put kada se ne bismo vidjele preko dana, moja cimerka Maja i ja opuštale smo se uz večernju šolju čaja, i prepričavale jedna drugoj sve što nam se izdešavalo od kako smo se ujutro razišle svaka za svojim obavezama. Kako smo pohađale različite fakultete, ona pravo a ja građevinu, sve češće nam se dešavalo da su nam ovi razgovori na kraju napornog dana bili jedino vrijeme koje smo uspijevale provesti zajedno.

Maju sam upoznala sasvim slučajno. Nakon godinu dana pauze od fakulteta, moja majka je zahtijevala da se vratim školovanju. Insistirala je na tome da ni ona ni ja ne smijemo dozvoliti da nam prošlost sputava napredak prema budućnosti, i da se moram posvetiti sebi i koliko-toliko vratiti u normalu. Pod izgovorom da ne možemo priuštiti troškove koje iziskuje redovno pohađanje predavanja, odgađala sam povratak na fakultet sve dok jednog dana moja majka nije odlučno stala ispred mene.

Zapovjedila mi je da prekinem sa samosažaljevanjem i depresijom u koju sam upala tako što ću se preseliti iz sredine u kojoj sam živjela i ostaviti prošlost i porodične probleme iza sebe. Listale smo na internetu oglase tražeći povoljan smještaj u susjednom gradu, kao i oglase u kojima se tražila odgovorna i uredna cimerka za studentski suživot. Sudbina je htjela da nabasam baš na Majin broj telefona. Na prvi susret osvojila me svojim vedrim duhom i neiscrpnom energijom. Ubrzo smo od slučajnih cimerki postale najbolje drugarice

„O, dušo, ali ja ti ne prebacujem ništa“, Maja se zaigrano nasmiješila ispruživši svoja mala stopala u pufnastim zeka papučama. „Samo ne mogu da vjerujem da si ti… Ti, poljubila super seksi frajera koga si prvo…“, brojala je na prste „nazvala muškom šmizlom. Drugo, suptilno damski mu poručila da je glup i treće, koji je sasvim slučajno tvoj novi šef, direktor, poslodavac… Treba li da nabrajam dalje?“

„Nije trebalo uopšte da nabrajaš“, prijekorno sam je pogledala preko ruba svoje šoljice koju sam držala ispred lica „Ali, šta je trebalo da uradim?“- zavapila sam. „U momentu kada sam shvatila u šta sam se uvalila svojim nepromišljenim trabunjanjem, plus,“ dodala sam značajno je gledajući „ako uzmemo u obzir sve faktore susreta sa njim, i razlog mog dolaska u njegovu firmu, prosto sam reagovala instinktivno. Bilo je spali most ispred sebe i vrati se nazad dignute glave."

„Kako se ljubi?“- radoznalo me upitala zažarenih očiju.

Ne mogu da vjerujem!

„Dobro, Majo, majku mu!“- frustrirano sam spustila šoljicu na tacnu ispred sebe na šta je porcelan zazvečao.

„Šta?“- iznenađeno me pogledala.

„Umjesto da od svoje najbolje drugarice dobijem bar odglumljenu podršku tipa: Bravo Tina! Odlično si ga zbunila, svaka čast! Prvo što tebi padne na pamet je da pitaš kako se ljubi?!“

„Bravo Tina! Odlično si ga zbunila, svaka čast!“- ponovila je za mnom kao pokvarena ploča. „Kako se ljubi?“

Prevrnula sam očima.

„Pa šta je sad?“- upitala je šireći ruke. „Eto, dala sam ti podršku. Sad mi reci, kako se ljubi?“- vragolasto je dizala obrve. Nisam mogla da se ne nasmijem.

„Nekad se stvarno pitam šta sam Bogu zgriješila pa mi je dao tebe?“- zadirkivala sam je.

„Ne kakaj. Obožavaš me.“- samouvjereno je izjavila pa dohvatila svoj čaj namigujući mi.

Bila je u pravu, zaista sam voljela tu djevojku.

Iskreno sam mogla reći da je najvećim dijelom upravo ona bila zaslužna što sam sada ovdje gdje jesam. Kao vječiti optimista, gurala me i hrabrila u ostvarenju mojih ciljeva. Zajedno sa mnom postavljala mi je nove granice za koje je tvrdila da su mačji kašalj za mene. Uz nju sam jačala svoju psihu, ponovo se smijala iskreno od srca, i sasvim sigurno postajala osoba kakva sam nekada bila.

„Znaš šta me zanima?“- reče preplićući prste preko savijenih koljena. „Koliko će vam vremena trebati dok pokidate odjeću jedno drugome i pošteno se poseksate?“

Bila sam šokirana!

„Majo, sestro! Ko je rekao da takva solucija uopšte postoji?! Idem tamo da radim sa njim, pobogu.“

„Tačno,“ potvrdila je glavom „a kao što znamo seksati se je glagol koji označava radnju“

Frustrirano sam podigla oči prema plafonu.

„O, Bože! Zašto se uopšte trudim?“- Izgovorila sam prije nego se začulo njeno prigušeno hihotanje, a odmah zatim smo obe prasnule u grohotan smijeh.

„Ne treba da brineš,“ reče kada je došla do vazduha „kao tvoj lični advokat zastupaću te u slučaju seksualnog zanemarivanja.“

„Nepopravljiva si života mi!“- odgovorih noseći praznu šolju do sudopera.

Narednog jutra nešto prije osam sati, koračala sam hodnikom poslednjeg sprata zgrade POT GRUP-a, do kancelarije u dnu hodnika. Nisam uspjela ni da izgovorim dobro jutro Nataši koja je sjedila za svojim pultom ispred, a ona je već umjesto pozdrava izgovorila:

„Unutra je!“

Naravno da jeste - pomislila sam. Ne dao Bog da neko dođe prije njega!

Kratko sam pokucala i nakon što se začulo prigušeno uđi, otvorila vrata kancelarije. U djeliću sekunde skenirala sam cijelu sliku ispred sebe.

Na sredini prostorije friško montirani ogromni pano pridržavao je led-svjetlosnu tablu na kojoj su se nalazili štampani nacrti, ponegdje išarani crvenim markerom. Na skicama sam odmah prepoznala svoj plan za rekonstrukciju krova zgrade na kojoj je trebalo da radim. Ispred samog panoa sa velikim drvenim šestarom u ruci stajao je Đorđe. Rukave snježno bijele košulje podvrnuo je do laktova tako da su se jasno vidjele napete mu vene na podlakticama, dok je upravljao uglastom alatkom preko određenih iscrtanih linija. Preko košulje je imao uski prsluk trodijelnog odijela koji mu je savršeno isticao struk i trokutasti dio gornjeg dijela tijela. Tamno sive pantalone pratile su mu dugu ravnu liniju nogu sve od stopala u blagom raskoraku, pa do savršeno oblog i podignutog dupeta. Šminkerski, nema šta!

Uhvatila sam se kako razmišljam o tome kako bi izgledalo osjetiti to dupence pod dlanom, i mahinalno se ugrizla za donju usnu.

Teško meni sa ovakvim mislima! - upozorila sam samu sebe.

Brzo je bacio pogled prema meni i ja spazih da među zubima drži crveni marker.

„Stigla si,“ reče kratko umjesto pozdrava.

„Da li sam zakasnila?“- upitala sam prilazeći panou na kom je radio.

„Nisi,“ - Odmahnuo je glavom pribilježivši par brojeva markerom na skici koja je prikazivala bočni zid moga nacrta. „Ja sam poranio.“- reče pa se uputi iza panoa prema svome stolu sa koga uze fasciklu i vrati se ponovo do mene.

„Često imam napade inspiracije posebno kada radim na nečemu novom, i tada gubim osjećaj za vrijeme. Jutros imam važan sastanak, tako da sam jako rano došao ovamo da ti stignem pripremiti neke prijedloge za izmjene u projektu koje trebaš pogledati.“

Govorio je staloženo povremeno gledajući čas u tablu ispred sebe, čas u raširen fascikl u svojim rukama, sve to krećući se kao panter lijevo-desno, zagledajući izložene skice sa svih strana. Bilo mi je jasno da je u nekoj vrsti stvaralačkog transa. Iste takve epizode imala sam i sama kada bih se posvetila projektu koji bih zamislila. Tada je se oko mene prestajalo da postoji. Stala bih tek onda kada bih u onome što bi neko drugi nazvao gomila linija vizualno stvorila sliku gotove zgrade, toliko temeljnu da bih znala i kakvu saksiju cvijeća ima na prozoru.

„Zašto me gledaš tako začuđeno?“ – odjednom je upitao na šta sam se trgla. Nisam ni bila svjesna da gledam u njega.

„Samo sam se čudila da ne radiš sve ovo za računarom.“- rukom sam pokazala na tablu ispred nas.

„Možda sam staromodan, ali više volim da opipam sve alate za rad nego da samo klikćem mišem po ekranu.“ slegnuo je ramenima, „Stara škola, valjda.“

Dopalo mi se to što je rekao, jer i sama sam više uživala u tome da radim na flis papiru prikačenom za radni sto, crtam kote i ispisujem brojeve ručno, a ne programski.

Baš kad sam zaustila da mu to kažem vrata su se otvorila i Pavle je ušao u kancelariju.

„Dobro jutro,“ veselo nas je pozdravio „vi već uveliko radite.“- izgovorio je prilazeći da se rukuje sa mnom.

Nasmiješila sam se. Sviđao mi se taj veseli mladić.

„Dobro jutro.“ Pozdravila sam ga kroz osmijeh krajem oka uhvativši Đorđev namrgođeni pogled, kojim nas je oboje skenirao. „Neko radi više, neko manje. U svakom slučaju, radi se.“ - pokazala sam bradom na tablu.

„Unio si sve izmjene dimenzija?“- obratio se Đorđu.

„Većinu. Moraću da idem sad,“ Đorđe je odgovorio „Pokušaču da završim sa sastankom što prije. Do tada objasni Kris ovo na čemu smo radili.“- završi rukom pokazujući neodređeno kroz vazduh, a zatim priđe kožnoj fotelji i podiže sivi sako položen na naslon. „Očekujem da sve izmjene budu unesene dok se ne vratim. Nadam se da je to jasno.“

Djelovao je ljutito.

„Smijemo li napraviti pauzu za doručak, o veliki, uvaženi, uzvišeni poslovođo?“ Pavle je sklopio dlanove u znak molitve i klanjao se Đorđu gornjim dijelom tijela, što je kod mene budilo poriv za smijehom koji sam jedva kontrolisala.

„Ako baš morate!“ Đorđe izvještačeno odgovori te izađe iz kancelarije bez pozdrava, zalupivši vratima.

„Šta njemu bi?“- upitala sam zbunjeno na šta Pavle samo odmahnu rukom.

„Ma ništa, ne obraćaj pažnju. Ponekad nije baš u viklu ranom zorom. Nego, da vidimo šta je gospodin inžinjer ispisao.“

Stajali smo skupa gledajući u tablu, svako za sebe računajući u glavi vrijeme, živce i materijal koji ćemo potrošiti na kompletnu zamisao. I baš kad je Pavle glasno rekao: Trebaće nam bar litar kafe!- ja sam tiho izgovorila: Ubila bih za jednu veliku kafu!

„Dakle,“ nacerio se „raskomoti se dok nam poručim jedno galonče.“

Većinu vremena smo radili u tišini. Crtala sam na velikom panou povremeno diktirajući Pavlu izmjene dimenzija i promjene kota koje je on odmah unosio u program na računaru. U početku sam smatrala da je neke od izmjena Đorđe nepotrebno stavio na određena mjesta. Moji proračuni su mi djelovali savršeno uredu, i taj njegov postupak me nervirao. Djelovalo mi je kao da želi napraviti sve te sitne izmjene samo da bi pokazao svoju superiornost nada mnom. Međutim, kako sam slagala slike u svojoj mašti, shvatila sam da je zaista svaka izmjena upisana sa razlogom i namjenski. Sve od izvajanog simsa pa preko uvučenih prozorskih klupica, svaki detalj slagao se kao dobro uklopljena puzla.

Morala sam priznati: Šminker je imao znanje!

Prestani mu davati nadimke, Tina!- prekorila sam samu sebe. I prestani da razmišljaš o njemu! Fokusiraj se, sestro, fokusiraj se!

„Kristina?“- podigla sam glavu na zvuk Pavlovog glasa. „Ne znam da li si svjesna da radimo već satima, ali mene moj stomak odavno opominje da je vrijeme za pauzu.“

„Joj, izvini.“ rekla sam postiđeno „Često zaboravim na vrijeme kada crtam. Sve dok ne dobijem konačnu sliku kompletnog projekta pred očima, kao da nisam na ovoj planeti.“- objašnjavala sam gledajući u skice na tabli ispred sebe.

„E, tu si ista kao Pop!“- odgovori protežući noge. „Vala, ja sam se ukočio! Da ne govorim koliko se moj probavni trakt buni protiv ovog tempa.“

„Mogli smo pojesti nešto na brzinu,“ rekla sam kada se i moj stomak pobunio tihim krčanjem, „ali samo da znaš, hoću da završim sa ovim prije nego što se Đorđe vrati.“- uprla sam prstom u skicu ispred sebe. „Svakako smo pri kraju.“

„Stvarno si odradila odličan posao,“ govorio je povlačeći mišem kratke poteze. „Dođi da vidiš.“

Prišla sam stolu za kojim je sjedio i stala ispred ekrana računara na kojem se u posebnom programu vrtila 3D skica mog prvog ozbiljnog projekta. Nisam mogla da se ne divim onome u šta sam gledala, i nisam mogla da ne budem ponosna na sebe u tom trenutku.

„Gdje je Đorđe?“

Iz misli me trže duboki oštri glas i ja brzo podigoh oči ka vratima kancelarije. Nesvjesno sam spustila ruku u džep pantalona, prstima pipajući svoj stari džepni sat koji sam tog jutra skoro zaboravila da ponesem sa sobom.

„Dobar dan, gospodine Popov.“- Pavle ustade sa mjesta na kom je sjedio pa se uputi prema pridošlici brzim koracima.

Nije mi bilo potrebno ime da bih shvatila ko je gospodin koji nam se pridružio. Sin je bio preslika oca, i čak kada bi ih bacili na dva različita kraja svijeta moglo se bez sumnje pogoditi da su u rodu.

„Đorđe je na sastanku u Gradskoj upravi. Trebalo bi da se vrati svakog trena. Molim vas dozvolite mi da vam predstavim novog člana našeg tima iz programa grada Biramo mladost, koji ste vi i pokrenuli,“ Pavle je brzo govorio naglašavajući svaku riječ, „Studentkinja završne godine arhitekture, Kristina Tomić.“

Nikada do tad nisam shvatala značenje fraze ledeni pogled. Osjećala sam kako mi trnu prsti na rukama dok mi se kičmom kotrljaju žmarci, peckajući mi kožu kao iglice leda. Na moj učtivi pozdrav i kratki govor zahvalnosti na pruženoj prilici odgovorila je neprijatna tišina. Pavle je stajao zbunjeno na sredini prostorije i gledao čas mene, čas vlasnika firme u kojoj je radio godinama, a svaki njegov pokušaj da započne bilo kakav razgovor bio je uzaludan. Odgovarala mu je samo tišina iz kamenog držanja čovjekolike statue sa sredine sobe, koja nije skidala svoj prodoran pogled sa moga lica.

„Da li je sve uredu ovdje?“- javio se još jedan glas sa ulaza u kancelariju, i ja shvatih da se Đorđe upravo vratio. „Zdravo Zorane. Nisam znao da si i ti stigao.“

Od pogleda na njegov lik jeza koja me do tad držala u grču naglo popusti. Postade mi jasno da sam nesvjesno zadržavala dah. To olakšanje prispjelo sa Đorđevim dolaskom bilo je kratkog vijeka, jer jedva da je uspio i zatvoriti vrata za sobom, ledeni glas njegovog oca kao žilet oštro prođe kroz zrak obrativši mi se.

„Ne želim da te vidim ovdje. Nikad više.“