,,PET DO DVANAEST'' - Poglavlje 3

Džoker

„Izvini, onaj sat na zidu je tačan?“- obratila sam se ljubaznom konobaru koji je upravo spuštao dugi espreso ispred mene. Drugi po redu od kako sam jutros stigla u slatki mali kafe, koji se smjestio preko puta ogromne staklene zgrade od koje su me prolazili žmarci nervoze.

„Tačan je, kao što je bio i prije pola sata kada si pitala.“ – Nestašno mi namigne dok uzima šoljicu od prethodne porudžbine ispred mene.

Postiđeno sam pokrila lice rukama i kroz prste promrmljala izvini!

„Opušteno!“ – nasmiješi se i produži prema drugom stolu da usluži novopridošle goste.

Opušteno! – pomislih. Jašta. Možeš ti to, Tina. Možeš ti to! – mentalno sam se hrabrila i mahinalno u džepu sakoa napipala svoj stari džepni sat koji sam nosila uvijek sa sobom kao amajliju.

Drugom rukom odsutno sam gladila korice knjige položene na sto ispred sebe. Bila sam previše nervozna da čitam, i knjiga mi je pravila društvo samo zato što sam došla ovdje dva sata ranije od dogovorenog termina kako bih skupila hrabrost za ono što me čekalo. Ponovo sam pogledom kroz izlog kafea potražila zgradu preko puta.

Čovječe! Ovo je ogromno!

Iza hirurški precizno ošišanih tuja, koje su se u ravni prostirale ispred velikog iscrtanog parkinga, uzdizala se visoka zgrada od tri sprata. Prednja strana i sam ulaz građeni su od neprozirnog crnog stakla koje se protezalo od asfalta pa sve do ravnog krova. Samo su krajnji elementi bili prekriveni sjajnim smeđim mramorom, koji se na vrhu spajao poput širokih lajsni izvijenih u polukrug, čineći oštra slova koja su predstavljala ime firme u koju sam se uputila.

Prethodnog dana, iz studentske službe su me obavijestili da me dekan fakulteta očekuje na razgovoru. Predavanja za taj dan bila su završena i ja sam se upravo spremala da sa svojom cimerkom Majom, proslavim položeni ispit krofnama punjenim vanilom.

Kada sam vidjela svoje ime na vrhu spiska studenata koji su položili praktični dio ispita, ni slutila nisam da će mi dekan saopštiti da sam upravo ja izabrana za rad u programu grada Biramo mladost.

Iz Gradske uprave su imali plan da uključe studente svih profila u razne programe kako bi pokazali da na mladima svijet ostaje, i da smo potrebni ovdje na našim prostorima. Svoj rad, projekt za obnovu i rekonstrukciju zgrade Muzeja savremenih umjetnosti, predala sam u poslednji čas. Nije da se nisam nadala nekom čudu, ali da sam očekivala ovo što me snašlo, nisam. A, evo me sad kako špijuniram masivnu zgradu u kojoj bih trebala da započnem staž arhitekte, i gdje su me očekivali u deset sati.

Bar nešto da je krenulo kako treba nakon onog fijaska sa pokušajem zapošljavanja koji je propao zbog nabildanog smotanka!

Nisam odoljela da se prigušeno ne nasmijem. Trudila sam se da ne razmišljam o njemu, ali slika muškarca skoro duplo većeg od mene, u onim bijelim uskim pantalonama kako se krije iza moje šarene suknje, stvarno nije nešto što možete lako zaboraviti. Iako je taj susret neslavno završio cijela situacija je donekle ispala simpatična, sve do momenta kada sam se našla u njegovim kolima.

„Zvaću te Kris.“

„Jer ne želim da ti budem samo prijatelj.“

Osjetila sam kako mi se koža na rukama ježi od sjećanja na duboku notu njegovog glasa, i prodorni pogled zelenih očiju. Skoro da sam istrčala iz tog automobila dok se još nije sasvim ni zaustavio. Ne znam tačno šta sam u tom momentu osjećala. Žeđ? Glad? Prijetnju ili samo smetnju? Znala sam samo da ne smijem dugo da se zadržim u blizini tog čovjeka, jer bio bi opasan po moj mir. A mir je jedino što meni sada treba. Ne, nikakav muškarac, nikakve veze, kombinacije i trice! Tačno, bio bi samo smetnja koja bi me odvratila od mog cilja. Završiti arhitekturu i izbaviti mamu i sebe iz septičke jame u koju smo upale!

„Jutro Pope! Uobičajeno?“

Iz misli me trže glas konobara na što letimično pogledah prema vratima kafea.

O, Bože, ne! Ne opet! – zavapih u sebi pa nasumično otvorih knjigu ispred sebe preveći se da čitam.

Nije pomoglo. Kroz par sekundi zapahnu me miris borove šume, a njegova sjenka se nadvi nada mnom i on se ležerno spusti za moj sto.

„Pa dobro jutro, Kris.“

Na tren zažmurih prije nego podigoh glavu i susretoh nasmiješene prodorne zelene oči.

Da li sam ga sama prizvala ovamo svojim razmišljanjem o njemu? – brzinom munje misao mi prostruji glavom.

Nisam mu odgovorila već sam se malo nagnula unazad i upadljivo ga odmjerila od smeđih cipela, preko tamno plavog odijela krojenog po mjeri, pa sve do lica posutog kratkim crnim čekinjama, malo starijim od dva dana.

„Jesam li danas prošao modnu inspekciju?“- šaljivo se naceri.

„Nisam obratila pažnju“, slagah u dahu. Izgledao je savršeno, kao da je upravo sišao sa modne piste.

„Provjeravala sam da li slučajno nosiš kakvu bocu, da se udaljim na sigurno.“

„Nezgode sa tečnim agregatnim stanjima dešavaju mi se jedino kada su iste namjenjene tebi, zato neću ni pokušavati da te počastim.“, odgovorio je gledajući me prodorno u oči dok je konobar spuštao šoljicu sa kratkim espresom ispred njega, „Ovaj put.“ – dovršio je rečenicu, dok sam ja kao hipnotisana posmatrala svoj odraz u njegovim zjenicama.

„Izvoli Pope.“

Nakon njegovog kratkog hvala konobar se udalji. Ne odolih da ga podbodem još malo.

„Ti si sveštenik?“ – upitah kratko.

„Ne, ali slobodno možeš da mi se ispovjediš kad god želiš“. Nonšalantno se nasloni rukama isprepletenih prstiju na ivicu stola, a od dubine u njegovom glasu niz kičmu mi prođoše žmarci.

„I, da čujem“, nastavi nakon što otpi kratki gutljaj kafe „zašto sam dobio pogrešan broj telefona? Ne prihvatam kao izgovor da je to bilo slučajno.“

Mahinalno sam zubima očešala donju usnicu.

„Kris“, kliznu mu preko usana „ne radi to.“

„Zašto?“

„Jer ću doći u iskušenje da ti pokažem kako se to ispravno radi. Mada, radije ću sačekati dok ne budemo na mom terenu.“

„Ne sjećam se da sam pristala na bilo kakve terene sa tobom.“ Postajala sam sve nervoznija.

„Nemoj da se zakuneš da nećeš.“ – samouvjereno se nacerio.

„Nije bilo slučajno“, odgovorila sam drsko na njegovo prethodno pitanje prekrstivši ruke na grudi, ne bih li tako sakrila njihovo drhtanje. „Ne uklapaš mi se u budući plan.“

„Šta ako ti kažem da sam baš ja karika koja ti je neophodna za svaki tvoj naredni plan?“ – nije odustajao, ali ni ja nisam htjela da popustim.

„Ne ličiš mi na kariku. Više si ravna crta“, odgovorih hladno „kao prekinuta moždana aktivnost.“ Udarala sam nisko. Jako nisko. Užasno me nervirala reakcija moje svijesti i tijela na ovog muškarca!

„Dakle, nije dovoljno da budem muška šmizla, sad sam još i glup!“ – ljutito je zaškripao zubima.

„Ako tako više voliš“, pomirljivo slegnuh ramenima pa polako počeh da skupljam svoje stvari sa stola.

Proklet bio ako i ovoga puta zakasnim zbog njega!

„Mada, pogriješila sam po pitanju šmizle. Više si kao Džoker iz Betmena“ rekoh ustajući sa stolice, „totalno sporedan lik koji se uzaludno trudi da bude bitan, a ponajmanje je zabavan. I samo da uđe u zapisnik: Ne, nikada ne bih kročila na tvoj teren.“

Spustila sam novac za popijeno piće na sto i ne čekajući da mi bilo šta odgovori izašla iz kafea.

Ubrzo sam se našla u mermerom popločanom hodniku firme POT GRUP, deset minuta prije ugovorenog vremena, gdje me ljubazna djevojka za prijemnim pultom zamolila da sačekam dok ona obavijesti nekog ko se zvao gospodin Nikolić da sam stigla.

Nedugo za tim, klizna vrata sa moje lijeve strane se otvoriše i kroz njih ušeta mladić u sivom odijelu i sa fasciklom i lijevoj ruci.

„Kristina Tomić, pretpostavljam. Dobro jutro i dobro nam došla!“, široko se osmjehujući prijateljski me pozdravi, zbog čega se trema koja me stiskala kao obruč cijelo jutro rasprši kao balon od sapunice.

„Dobro jutro“, odgovorih smiješeći se „drago mi je da smo se upoznali gospodine Nikolić.“

„Molim te zovi me Pavle. Po slobodnoj procjeni nisam puno stariji od tebe, tako da je najprirodnije da zanemarimo društvene formalnosti. Osjećaćemo se prijatnije.“

„Da li si za neko piće prije nego što krenemo u obilazak?“ – upita. „Kafa, čaj, sok?“- nabrajao je kao stjuardesa u praistorijskoj reklami za JAT, podižući obrve po malo više pri svakoj izgovorenoj riječi.

„Hvala ti, ali kafu sam već popila, za čaj je još rano, a u sokove nešto nemam povjerenja u poslednje vrijeme.“ – odgovorih ležerno kao da razgovaram sa starim drugom iz školskih dana.

„Smisao za humor, prošla“, prstom otkači nevidljivu kvačicu u zraku. „Imam utisak da ćemo ti i ja odlično sarađivati, Kristina. Ovuda, molim te“ pruži ruku ispred sebe pokazujući pravac kojim je tebalo da krenem pa me povede ka kliznim vratima kroz koja je sam došao.

„Moram priznati da mi je tvoj rad prvi zapao za oko među svim onim projektima koje smo primili kroz program Biramo mladost“, govorio je dok smo se penjali liftom do poslednjeg sprata zgrade „Po meni, fantastično si odradila posao.“

„Hvala.“ – široko sam se osmijehnula i sama sebi u mislima nabacila petaka!

„Naravno, poslednju riječ u svemu ima generalni direktor firme, i glavni izvršitelj za sve radove“ nastavio je sa zagonetnim smiješkom sastavljajući ruke iza leđa „i mada je imao par sitnih zamjerki u proračunima ne treba da brineš. To što si sada ovdje, kod nas, dovoljan je pokazatelj da si odradila i više nego odličan posao.“

„Nadam se da se neću previše susretati sa generalnim direktorom“ osjetih da mi se trema polako vraća „zvuči mi kao zahtjevan tip“, pokušah da se našalim na što se Pavle srčano nasmija.

„Sretaćete se svaki dan. Većinu posla do kraja radova na zgradi Muzeja, kao i do okončanja tvog stažiranja kod nas, radićeš upravo sa njim. Iz ove zgrade ništa ne može izaći kao gotov proizvod dok se ne dobije zeleno svjetlo od gospodina Popova, ali nemoj da te to plaši. Ovdje svi funkcionišemo kao mala sretna porodica i siguran sam da ćeš se kod nas osjećati kao riba u vodi.“ - prijateljski me potapša po ruci dok smo sad već hodali hodnikom niz koji su se nizale kancelarije otvorenog tipa. Bile su podijeljene u staklene komore koje su pružale dovoljno svjetlosti i prostora za rad. Na visokim videobimovima, smještenim na mjesto bočnih zidova, smjenjivale su se skice nacrta, i proračuna, raznih maketa višekatnica, enterijera i eksterijera.

„Mislila sam da ću kao student raditi u timu stažista, ili sa nekim nižeg ranga u firmi.“- bila sam iskrena.

„Na primer sa mnom?“- upita šeretski se smiješeći. „Dosta toga i hoćeš, ali ja sam samo pomoćnik direktora tako da i ja, kao i ti, moram tražiti dozvolu od njega za svaki poduhvat iza kojeg stoji POT GRUP ime. Kao što rekoh, gospodin Popov ipak vodi glavnu riječ i jako ozbiljno drži do reputacije svoje firme. Jako!“ – završi naglašavajući poslednju riječ, baš kad se zaustavismo kod dugačkog pulta ispred masivnih tamnih vrata, tačno u dnu hodnika na kojima je bila mesingana pločica sa ugraviranim slovima.

„Jutro Nataša“, Pavle se obrati djevojci za pultom. „Stigao je?“- upita pokazujući na vrata kojima je bio okrenut leđima.

Letimično bacih pogled na ispisanu ploču ispred sebe ne registrujući uopšte šta sam pročitala. Dok je moj pratilac tiho razgovarao sa mladom sekretaricom, ja sam pokušavala neprimjetno obrisati oznojene dlanove o nogavice pantalona. Moja trema je prijetila da će dostići razmjere teške panike, i sve što sam u tom trenu željela bilo je da konačno završim sa ovim mučenjem po bilo koju cijenu.

„Eh, dobro!“- trgoh se kad Pavle iza mene pljesnu rukama. „Dogovoreno! Nakon što završiš ovdje, Nataša će me pozvati da bih te uputio kako i šta ćemo dalje“, nasmiješeno se zanjihao lijevo-desno, „naravno, ako vam ne zatrebam ranije.“ – značajno me je pogledao na šta sam ja samo zbunjeno trepnula.

„Opusti se. Nema potrebe za tremom, biće sve uredu.“ – ohrabrujuće mi ponovo spusti ruku na rame, a zatim kratko i oštro pokuca na vrata pa ih odmah zatim širom otvori, kako bi me propustio unutra.

Zakoračila sam u veliku prostoriju čiji je kompletan prednji zid bio sačinjen od stakla. Sa ove visine jasno se mogao vidjeti svaki pedalj prostranog parkinga ispred zgrade, kao i bašta malog kafea preko puta u kojem sam sjedila svega pola sata ranije. Centralni dio prostorije činio je masivni smeđi sto, širokih ravnih nogara, i odmah iza njega masivna kožna fotelja sa izvajanim masažnim komorama za leđa, namjenjena nekom ko dugo vremena provodi sjedeći za tim stolom.

Na prvi pogled učinilo mi se da je kancelarija prazna i da sam tu potpuno sama, sve dok me ne prenu šum sa moje lijeve strane. Polako okrenuh glavu u tom smijeru i osjetih kako mi stopala u tenisicama tonu u meki tepih poda mnom.

Naslonjen na zid, prekriženih nogu u gležnjevima i sa rukama u džepovima tamno plavih pantalona, ćutke me posmatrao moj budući poslodavac.

Njegove prodorne zelene oči skenirale su svaku crtu moga lica. Nije skidao pogled sa mene ni kada se polako odvojio od zida i lijenim koracima mi prišao, i dalje držeći ruke u džepovima. Bio mi je toliko blizu da sam miris borovine iz njegovog parfema osjećala na svojoj koži.

Osjetila sam kako mi se za leđa lijepi tanka svilena tkanina bijele bluze koju sam nosila, a venama mi prostruji njegov duboki bariton.

„Ponovo se susrećemo, Kris. Dobro došla na teren Džokera!“

Mahinalno sam prstima opipala obrise sata u samom uglu džepa mog proljetnog sakoa.

Prestao je da kuca.