,,PET DO DVANAEST"- Poglavlje 2

Arhitekta

Sunčano jutro polako ali sigurno prelazi u pravi proljetni dan. Bistar. Blistav. Sjedim u fotelji leđima okrenut od pretrpanog radnog stola i, kroz prozor kancelarije posmatram svijetlo plavo nebo. Lagano. Mirno.

Svjestan sam da se odmah iza vrata odvija prava simbioza užurbanog radnog dana, ali meni to ništa ne znači, jer prosto ne mogu da povjerujem!

Šmizla. Ko još koristi taj naziv?!

Šmizla! Jeste, tako me je nazvala!

Dobro, ako ćemo precizno, nazvala me muškom šmizlom, i mada je rekla da će mi objasniti zašto, naravno da to nije uradila.

Nakon što sam se propisno izblamirao kao poslednji glupan, nakon što sam bio primoran da je molim za pomoć, nakon što mi se onako slatko smijala u lice, šta sam dobio? Ama baš ništa, sem njenog imena.

Za vrijeme naše kratke vožnje savršeno mirno je sjedila na sjedištu automobila, kao da će uništiti njegovu unutrašnjost ako se pomjeri samo jedan milimetar. Svi moji pokušaji da nastavimo normalan razgovor završavali su se njenim odgovorima da i ne, i to je bilo sve što sam mogao izvući od Kris prije nego što je zatražila da zaustavim kola dvije ulice niže od parka, gdje je zatim nestala neokrenuvši se.

A da. Dobio sam i broj telefona koji naravno nije bio njen. Klasika!

I evo me sada, pet dana kasnije kako razmišljam o nadimku koji mi je nadjenula. Povremeno bacim pogled na gomilu dokumenata iza sebe, pokušavajući tako da se podsjetim da me čeka stvarno važan poslovni projekt čiji se rok realizacije više ni minut ne može odgoditi. Misli mi tad prekine kratko kucanje na vratima poslije kog se u prostoriju ušeta Pavle, moj najbolji prijatelj i pomoćni direktor građevinske firme koju sam vodio.

„Kako je danas naša namrgođena šmizla?“- upita nonšalantno prije nego što sam uspio da ga sasiječem pogledom. „Vidim, ide tebi to“, reče očima pokazujući na moj radni sto, raskalašno neuredan u svoj svojoj veličini.

Nisam se ni potrudio da mu odgovorim, zbog čega on priđe fotelji koja se nalazila na suprotnoj strani stola u koju se zatim opušteno zavali.

„Nisi ni pogledao proračune, je l' tako?“- upita.

Odmahnuo sam glavom.

„Znaš da nam je taj projekt trebao za juče?“

Potvrdio sam, ponovo kratkim klimanjem glavom.

„Hoćemo li od sada da se sporazumjevamo kao konji mlateći glavom?"- nastavio je sa pitanjima teatralno izvijajući vrat u svim pravcima.

„Ne mogu da je izbijem iz glave“, promrmljah konačno. „Ti si kriv!“ – optužih ga okrećući se u fotelji prema njemu, te naslonih ruke na sto ispred sebe.

„Ja? Što ja da budem kriv što ti ne možeš da izbaciš neku klinku iz glave?“ – iznenađeno me pogleda.

„Jeste, ti si kriv“, nastavih. „Da te nisam čekao u tom parku, jer si se večer prije zaigrao sa onom ribom iz kluba, ne bih ni naletio na nju.“

„Pa ko te tjerao da ideš u park?“ – upita. „I ko te tjerao uopšte da prilaziš maloj ošrokondži?“

„Zaveži!“ – brecnuh se na njega i ponovo se okrenuh prema prozoru.

„Pametnije bi ti bilo da si se i sam još malo valjao sa svojom pratiljom od te večeri, nego što si mućk'o kolu po parkićima.“

Čuo sam mu smijeh u glasu, i dovoljno je bilo samo da mu pogledam u lice pa da se obojica opalimo smijati kao dva ludaka.

Pavle i ja se poznajemo godinama, još iz vremena kada je kao srednjoškolac završnog razreda građevinske škole došao na praktični dio nastave u firmu, koju je moj otac zajedno sa prijateljem iz svoje mladosti tek osnovao. Očevog poslovnog partnera nisam dobro poznavao, i za neke dvije godine koliko je sarađivao sa njim, sreo sam ga svega par puta. Kako se posao razvijao moj otac je otkupio partnerski dio firme, postavši tako jedini vlasnik sa planom da ja kao njegov nasljednik jednoga dana preuzm cijeli posao.

U to vrijeme bio sam na početku studija građevine, i kako sam želio da što bolje naučim sve o svom budućem pozivu, trudio sam se da što više vremena provodim u firmi oca. Tu sam upoznao Pavla i naše druženje se razvilo potpuno spontano, a tokom godina je preraslo u pravo prijateljstvo.

Nikada mu neću zaboraviti izraz lica, kada sam konačno poslije neprekidnih poziva uspio da ga izvučem iz kreveta ženske koju je pokupio u klubu veče prije, i kada je sjeo u moja kola na isto ono mjesto gdje je prije njega sjedila mala oštrokondža.

Prvo je izgledao kao da nije siguran da li je ušao u pravi automobil, a zatim me je počeo zabrinuto odmjeravati kao da nije siguran da li sam sasvim uredu ili nepovrijeđen. E, onda se krenuo grohotom smijati unoseći mi se u lice, tokom mog cijelog izlaganja u vezi događaja zbog kog sam u tom trenutku izgledao k'o upišan.

„Priznaj da ti ne bi toliko okupirala misli, da ti nije dala tako seksi nadimak“- konačno je progovorio kroz smijeh.

„Na koji me ti neumorno podsjećaš svakom mogućom prilikom.“ Priprjetih mu prstom.

„Moram ti priznati da bih stvarno volio upoznati tu malu. Djeluje kao skroz fina curica“. Namigne mi, na što ja prevrnem očima.

„Pazi, ozbiljan sam“, nastavi „Prvo te slikovito etiketirala, pa ti je onda izigravala spasioca, a na kraju te kulturno otpilila. Mislim, mora joj se priznati da im stila, a bome i mašte. A, ti moraš priznati da si zaluđen s njom samo zato što je odoljela tvom testosteronu k'o vel'ka, za razliku od ženski koje obično muvaš. Nego…“, nije se dao zaustaviti već značajno podiže kažiprst u vis pa ga polako usmjeri prema meni „koliko god meni sve to bilo simpatično, stvarno je vrijeme da se dozoveš poslednjem trunčiću pameti koji posjeduješ i počneš da pregledaš taj projekat što ti buđavi na stolu. Klijent čeka, radnici su spremni, a ja ne mogu ništa da započnem niti dalje da radim dok ti ne daš zeleno svjetlo. Man' se budalaštine, izdrkaj ga ako treba i lati se posla.“

„Dobro znaš da ja nikad ne drkam.“ – iskreveljih se na njega pokazujući mu srednji prst.

„Dobro, ne moraš ga ti. Evo, ja ću, samo odradi taj projekat više“, nonšalantno ispali prije nego izađe zatvorivši vrata kancelarije za sobom samo tren prije nego se o njih odbi heftalica u letu.

„Mogao si da mi razbiješ glavu!“- čulo se prigušeno sa druge strane vrata.

„Sledeći put ću da ti razbijem nešto malo niže!“ – odvratih mu, pa se konačno posvetih fasciklama ispred sebe i svom računaru na kom otvorih folder sa projektima.

Magarac! - procijedih kroz zube. Ali, morao sam priznati, taj magarac je bio u pravu.

Nikada nisam imao problem sa ženama. Nisu me odbijale. Znao sam da imam izgled, znao sam da imam ime, imao sam novac i sve sam to koristio. Savršeno me boljelo dupe što je većina iz mog okruženja mislila kako sam tatin sin koji je sve u životu dobio na tacni. Moj otac nimalo nije bio lak čovjek. Imao je težak karakter i tešku narav. Samo ja i mali krug meni bitnih ljudi, znao je koliko sam ustvari truda i rada uložio u sve što sam imao. I koliko je vremena bilo potrebno da steknem povjerenje svog oca pa da mi pripiše zasluge za posao koji sam obavljao.

Upravo je Pavle bio jedan od izabranih, i upravo zato mi je i mogao reći sve ono što nekom drugom u ovom gradu ne bih dozvolio ni da pomisli.

I da. Upravo zato me i jeste nerviralo što me jedna mala oštokondža nazvala muškom šmizlom.

Frustrirano sam otpuhnuo. Da sam napet, jesam. Danima. Od momenta kad sam na mokrim preponama osjetio savršenu oblinu njenog dupeta. Od momenta kad sam joj spustio ruku na rame i kroz tanku tkaninu osjetio toplinu njene kože. Zaprepastila me misao kako bih vrlo rado raspustio ono nesavršeno gnijezdo od kose sa njenog tjemena i uronio prste u smeđe talase. Još više me je zaprepastila spoznaja da nikad do tad nisam toliko jako, i tako brzo poželio nekog.

Frustriralo me i to što nisam znao ništa o njoj. Nije izgledala kao tip djevojke na koju ću nabasati u noćnom klubu, mada nije djelovala ni kao neko ko se posvetio monaškom životu. Imala je nešto, a to nešto me izjedalo jer je bilo nedokučivo, i upravo me je ono i povuklo da joj priđem. Sasvim slučajno sam je spazio na onoj zabačenoj klupi u parku, dok je razgovarala sa nekim preko mobilnog telefona. Na prvi pogled bila je sasvim obična, prosječna. Nimalo interesantna. Ali, onog momenta kada je prekinula vezu i podigla lice prema suncu… E, tad se i to nešto pojavilo!

Držala je zatvorene oči, obrve malo skupljene. Djelovalo je kao da miriše vazduh, osluškuje zvukove i izoštrava čula kako bi pronašla savršeni trenutak u kom će da otpusti konce. Dok joj je usne krasio blagi osmijeh, jedna pobjegla kovrdža milovala joj je obraz. Ona bora između skupljenih obrva najednom je iščezla i mogao sam se zakleti da joj je u tom trenutku koža zasijala. Od obične, sasvim prosječne djevojke na klupi u parku, postala je nestvarna. Šta sam drugo mogao nego da priđem… I propisno se izblamiram!

Jebiga čovječe, preboli to! – opomenuh se po hiljaditi put u ovih pet dana, i bacih se na posao.

Tu sam svoj. To je moj svijet, u svim tim proračunima i linijama, nacrtima i tlocrtima. Mjesto gdje sam u stanju da se izgubim satima koji mi djeluju kao minuti i da, nafilovan adrenalinom u svojoj glavi samo od gomile linija vidim gotove zgrade, onakve kakve treba da budu.

„Jesi li pri kraju? Da li je bezbjedno da uđem?“ Pavle je provirio samo nosem kroz odškrinuta vrata.

Ne podižući pogled sa ekrana laptopa mahnuh mu rukom da priđe.

„Naznačio sam ti neke sitne izmjene u planu za renoviranje Muzeja savremenih umjetnosti. Usput rečeno, ovo je jedini projekt koji je odrađen kako valja. Mogu sad već da vidim kako će izgledati kad se ovo odradi. Ovo ostalo… ovo ko je radio, sve da ih otpustiš!“

„Znao sam da će ti taj rad zapasti za oko.“ – odobravajući potvrdi glavom pa mi se pridruži ispred ekrana da bi vidio skice koje sam formirao.

„Fantastično! Na prvu sam pomislio da sam ja radio ovaj nacrt, ali kad sam vidio koja zgrada je u pitanju, skužih da nisam. Nego, kad smo mi počeli da uzimamo javne tendere, i zašto meni to niko nije rekao?“ – upitah strogo. Prijatelji ili ne, ovdje ipak ja odlučujem o takvim stvarima, a njegov posao je bio da mi sve planove na vrijeme predoči.

„I nismo“, slegnu ramenima pa gurajući ruke u džepove pantalona nastavi „Zaboravio si kada je početkom godine na sastanku upravnog odbora, tvoj otac izjavio kako će u saradnji sa građevinskim fakultetom raditi određene projekte za grad?“

Odmahnuh glavom stiskajući zube. Nisam zaboravio.

„E pa, to ti je to!“- očima mi pokaza na ekran. „To je projekt. Student čiji rad odobriš položiće ispit, tvoj otac neće platiti arhitektu već će ga dobiti gratis kroz staž volontiranja, a grad će dobiti novu-staru zgradu. Vuk sit, ovce na broju.“

„Mislio sam da ga je prošla ta ludost pošto mjesecima nije pominjao ništa od toga, ali naravno da nije. Što je džaba i bogu je drago, zar ne“, ogorčeno procijedih. Mogao sam i očekivati ovako nešto od svog oca, ali ja to neću dopustiti.

„Jesmo li se vezali ugovorom za ovaj poduhvat?“- upitah hladno na šta Pavle samo potvrdno klimnu glavom.

„Dobro“, pljesnuh rukama „ovako ćemo! Student koji je radio nacrt Muzeja doći će kod nas na stažiranje, s tim da će mu cijeli period stažiranja do kraja studiranja biti plaćen ravnopravno, kao svim zaposlenima u našem odjelu. Ukoliko bude bio zadovoljan, i ako to želi, po završetku studija može ostati kod nas u firmi.“

„Zoranu se to neće svidjeti…“

„Zorana ti ostavi meni. Savršeno me zaboli kurac da li će mu se svidjeti moja odluka ili neće!“- ljutito prosiktah kroz zube.

„Ovu firmu možda jeste stvorio on, ali sam je ja spasio od bankrota i propasti. Ako sam morao da cijelo svoje školovanje odradim među ovim jebenim zidovima, a da za to nisam dobio ni jedno popišano hvala, vala neko ko vrijedi ovoga neće proći tako dok sam ja ovdje.“- završih pokazujući prstom slike na ekranu ispred sebe.

„Ako ti tako kažeš.“- Mada je Pavle pomirljivo slegnuo ramena, nije uspio sakriti iskru odobravanja koja mu se vidjela u očima.

„Kažem!“- teatralno ispravih leđa u fotelji. „Šta si rekao, ko je radio ovo?“- upitah ponovo.

„Ček sekund. Mmmm…“ mumlao je listajući fascikl u rukama „ Aha! Evo ga… Kristina Tomić.“

„Cura?“- iznenađeno ga pogledah pa se vratih opet ekranu ispred sebe.

„Jes'. Cura. Tako piše. Što se čudiš? Nije da cura ne može biti dobar majstor svog zanata.“- rugao mi se.

„Nisam to ni rekao, idiote, nego pogledaj ovo. Jesi li ti uopšte obratio pažnju na izgled nacrta i bokocrta. Ovakvu kombinaciju stilova u izradi vila krova nikad još nisam vidio kod jedne žene. Ovako obično razmišljamo mi muškarci. Čini mi se da sam nekad davno, dok sam studirao, u očevoj kancelariji vidio nešto poput ovoga i oduševilo me. Žene obično ili traže potpunu jednostavnost, ili totalni kičeraj. A ovdje imaš savršeno ukombinovanu modernizaciju sadašnjice koja ni malo ne remeti istorijski značaj same zgrade, i ne odudara od ostalih pored nje.“- nisam krio oduševljenje u glasu.

„Dobro, šta? Cura ima muški mozak,“ slegnu ramenima.

Ukočih se.

„Rekao si Kristina Tomić?“- upitah ubrzano motajući slike u glavi.

Klupa. Skripta. Šta je pisalo na njoj?

„Arhitektura renesansnog doba“, prošaptah za sebe u isto vrijeme kad Pavle izgovori:

„Jeste. Kristina Tomić.“

„Arhitektura renesansnog doba!“- dreknuh hvatajući ga za ramena.

„Aman čovječe, koji ti je? Kakva arhitektura renesansnog doba?“- gledao me blijedo.

„Skripta! Njena skripta! Ona je crtala ovo!“- uzbuđeno kao dijete pokazah na nacrt.

„Ko? Mala oštrokondža?“- iznenađeno me pogleda pa se naže nad sto i mišem uveća sliku na ekranu. „Vidi ti malu. Jesi siguran?“

„Skoro pa sto posto!“- protrljah ruke. „Nađi je!“- bubnuh odjednom. „Zovi fakultet i reci im da dođe odmah! Ustvari, ne! Čekaj! Sad je već kasno. Zovi ih sutra i reci da je očekujemo što prije. Ništa ne uzimamo da radimo, ovo je prvo.“

„Znači šmizla je pobjedila?“

„Vidjećemo.“- zavalih se u naslon fotelje i pobjedonosno se nacerih. „To ćemo još da vidimo.“