„PET DO DVANAEST” - Poglavlje 1

„Dolaziš li kući za vikend?“

Sa cvrkutom ptica oko mene miješa se glas koji dopire do moje svijesti kroz slušalicu telefona. Po ko zna koji put poredim ga sa sunčevim zracima koji mi miluju lice. Taj glas isto tako miluje i grije. Refleksno se nasmiješim.

„Potrudiću se mama. Znaš da imam jako važan ispit u ponedeljak i ne smijem da omanem. Mogla bih izgubiti godinu ako ovog puta ne položim, a to ne možemo priuštiti sebi“ – odgovaram kroz uzdah dok pogledom prelazim preko štampanih slova otvorene skripte na svome krilu.

„Nek’ si ti meni živa i zdrava, a za ostalo ćemo se snaći. Imaš li dovoljno novca?“ Osjetim da se trudi da joj glas zvuči bezbrižno, ali ja savršeno znam da nije tako. Moja majka je imala tu čudnu moć da svaku situaciju prikaže potpuno bezazlenom, ma koliko teško breme joj pritiskalo pleća.

„Imam, ne brini" - odgovorim kroz osmijeh. Ovog puta sam ja ta koja se svim silama trudi da zvuči potpuno bezbrižno. „Danas prije predavnja imam razgovor za posao u jednoj cvjećari, odmah ispod studentskog kampusa, pa ako se zaposlim biće lakše i tebi i meni.“

„Ne znam dušo. Ne sviđa mi se to što uporno hoćeš da pronađeš neki posao da bi meni olakšala. Ti treba da se posvetiš učenju i sebi, meni ostavi da brinem o tim nekim drugim stvarima.“

„Misliš o novcu?“ – izjavim. Izraz „te neke druge stvari“ odnosio se isključivo na novac, mada je mama tvrdila da nije tako.

„Između ostalog i o novcu. To što smo trenutno zapale u malu krizu, ne znači da će tako da ostane zauvijek. Sve dođe i prođe, i dobro i loše. Sve se jednom završi. Zapamti to.“

„Dobro. Hoću. Evo urezujem u memoriju iza lijevog oka“ – našalim se.

„Kristina!“ Čujem joj blagi prijekor u glasu.

„Šalim se mamaaa!“ – otegnem glasom prevrćući očima.

„Nemoj da mi prevrćeš očima. Jednog dana će ti tačno završiti na zatioku glave.“ Mahinalno se osvrnem preko ramena tražeći svoju majku pogledom. Imala sam osjećaj da me posmatra odnekud, ali nije. Ona me prosto tako dobro poznavala, da je znala svaki moj gest i šta pomislim, prije nego to i izgovorim.

„Dobro, obećavam da ću prestati da prevrćem očima" – nasmijem se. „Moram da idem. Zakasniću na razgovor ako ne požurim, a onda ću zakasniti i na predavanje. Javiću ti kako je prošlo, i da li dolazim za vikend, važi?“

„Dobro dušo. Ljubim te. I molim te da redovno jedeš.“

„Hoću mama. Ljubim i ja tebe.“

Ovog puta se suzdržim da ne prevrnem očima već skrenem pogled u stranu. Dok prekidam vezu krajičkom oka spazim muškarca u bijelim pantalonama i tamno plavoj košulji kako laganim koracima klizi popločanim šetalištem. Činilo mi se da ga taj, skoro pa plesni hod, vodi pravo ka meni zbog čega refleksno spustim skriptu sa svoga krila na klupu pored sebe. Tu u parku gdje sam sjedila cijelo jutro, zatekla sam se iz razloga što sam htjela da budem sama da bih mogla razbistriti glavu, i pokušati ugurati u nju nešto od prijeko potrebnog znanja za polaganje ispita od kog mi je trenutno zavisilo sve u životu. U studentskoj sobici doma u kampusu, koju sam dijelila sa još dvije djevojke, privatnosti nije bilo. Mira još manje.

Obično bih učila u čitaonici biblioteke, ali otkako je stiglo proljeće i dani postajali sve sunčaniji i topliji, vrijeme sam provodila na jednoj klupici u parku. Ništa posebno, klupa u parku kao i svaka klupa u parku, s tim što sam ovu nekako prisvojila. Bila je malo izolovana od vreve pješačke zone, okružena grmovima čempresa i baš ispod jedne breze riketkih grana, tako da je imala sasvim dobar omjer hladovine i sunca, mira i privatnosti. Zvala sam je moja klupa iako na nju nisam polagala nikakvo pravo, ali mogla sam se malar praviti da jeste moja. I upravo zato sam se namrštila dok mi je glavom sijevala misao: Zašto neko, bilo ko, od toliko mjesta i klupa u parku želi doći baš ovdje, baš na moju klupu?

Na moju sreću tamnokosi muškarac se ipak zaustavi dalje od mene. Osvrnu se par puta lijevo i desno, kao da pogledom iza tamnih sunčanih naočala traži nekog, a onda se smjesti preko puta. Sasvim dovoljno udaljeno da mi ne remeti lični prostor.

Zavalila sam se u naslon i sklopila oči uživajući u suncu. Ruke sam spustila na rašireno krilo pritiskujući šakama široku suknju sa dezenom irisa koju sam nosila, a stopala u lila baletankama sam okrenula prstima jedno prema drugom. Nimalo damski, znam, ali koga je briga? Iz obližnjih kafića čula se sinhronizovana muzika. Prvi put u poslednjih par dana otkad sam ovdje, nisu se miješali različiti glasovi i pjesme sa zvučnika. Činilo se da su danas svi odlučili da puste istu radio stanicu.

Nisam razmišljala ni o čemu ili bar ni o čemu posebno. Prevrtala sam riječi pjesme nemuštim jezikom, a između redova stihova se opominjala da je vrijeme da krenem, jer obaveze ne čekaju. Spustih ruku sa krila i palcem prsta pređoh preko stakla džepnog sata zakačenog za moju indijansku torbu sa resama koja je ležala sa moje lijeve strane. Jedina uspomena koja mi je ostala oca. Jedina koju sam uspjela sakriti od mame. Jedina stvar u mom životu za koju sam znala zatvorenih očiju gdje se nalazi. Pod naborima jagodice prsta opipah neravnine napuklog stakla, odmah tamo kraj mehanizma za navijanje.

Pogledah u kazaljke. Pet do dvanaest.

Ma koliko mi se sjedilo tu na majskom suncu, odavno je trebalo da krenem.

„Vrijeme i plima ne čekaju“– izgovorih tiho rečenicu iz jednog romana davno pročitanog.

„Dajem dukat za tvoje misli.“

Na duboki bariton koji začuh, čini mi se kraj samog uha, odskočila sam od klupe skoro pa dva pedlja. ‘Ajde što mi je srce u tom momentu lupalo kao mahnito od straha, ali što sam dupe razbila tresnuvši nazad na tvrdo drvo, pravo na prorez između letvica.

„Koji ku…“, na vrijeme se ugrizoh za jezik jer je sad kraj mene, tik pored skripte spuštene na klupu, sjedio tamnokosi 'od preko puta'.

Kad se ovaj stvorio ovdje, majke mu? – pitala sam se i dalje nevjerujući da mi se tako prišunjao, a da ga nisam čula. Polako sam ga odmjerila sve od savršeno naštimane frizure, preko tamno plave košulje zategnute preko prsa i raskopčane do drugog dugmeta, niz bijele pantalone stisnute oko butina, pa sve do plavih mokasina na bosim stopalima.

Podigla sam jednu stranu usana u sarkastični smiješak.

Muška šmizla, pomislih.

Ako sam se ikad ježila na nešto to su bili muškarci u košuljama i pantalonama dva broja manjim. Prosto ti dođe da uzmeš makaze i razrežeš sve te šavove na odjeći pa da čuješ kako tijelo umirujuće uzdahne: Vuuusaaaa!

„Onda? Dva dukata?“ - pitao je.

Ček… šta je ono pitao? A, da!

„Razmišljam o tome kraj čijeg štrika si ti prošao jutros… definitivno je neko ko ne nosi tvoj konfekcijski broj." - odgovorila sam, na što se on nasmijao grohotom zabacujući glavu unazad i otkrivajući savršeno isklesanu Adamovu jabučicu.

„A ja mislio da se dosađuješ pa se ponudih da ti prekratim vrijeme." - reče skidajući sunčane naočale i kačeći ih za ono otkopčano mjesto na košulji.

„Evo!“ – dobaci mi konzervu koka-kole koju uhvatih u zadnjem trenu, spriječavajući je tako da me opali po nosu.

Hladne kapljice sa orošene konzerve mi se stopiše sa dlanovima.

„Hvala, ali upravo sam se spremala da pođem." - odgovorila sam bacivši mu konzervu nazad, na šta je on uhvati jednom rukom pri čemu mu se vene na otkrivenoj podlaktici podvrnutih rukava, napeše.

„Ja sam Đorđe.“ - nastavi ignorišući moju izjavu.

„Drago mi je Đorđe, ali ja sad stvarno moram da idem.“ - nastavih i ja skupljajući svoje stvari, odlučna da ignorišem njegovu poslednju izjavu.

„Maloprije si imala tako bezbrižan izraz lica da nisam mogao prestati da te gledam. Činilo se da imaš svo vrijeme ovog svijeta na raspolaganju.“

Dok sam trpala u torbu skriptu, postit papiriče i svesku, uporna da pronađem hemijsku olovku koja se otkotrljala nekud u nepoznato, krajem oka sam promatrala kako se ponovo naslanja na naslon klupe i kreće da otvori konzervu koka-kole koju je postavio tačno po sred krila.

Podigla sam glavu naglo i brzo zaustila:

„Ne misliš li da je to malo…“ Nisam stigla da dovršim. Na zvuk otvaranja konzerve, na ono vječito kvrc iz otvora se prosu gejzir uzmuškane slatke tečnosti pravac u njegovo krilo, po bijelim pantalonama.

„… glupo?" Dovrših dok me je on gledao pogubljeno, kao da je tek shvatio kakvu je grešku napravio.

Da li zbog toga što je preko cijelog krila imao ogromnu smeđu fleku, kao da se friško uneredio ili zbog tog psećeg pogleda u njegovim zelenim očima, koji je zbunjeno kružio od mog lica do njegovog krila, nisam mogla da se suzdržim. Počela sam da se smijem na glas. Jako. Grleno. Grohotom. I što me on duže gledao, isprva zbunjeno pa sve ljuće i ljuće, ja sam se sve više smijala. Toliko da sam na kraju čučnula, pa konačno tropnula dupetom na zemlju i nesvjesno udarala nogama kao dijete pokušavajući da dođem do daha.

„Nije baš toliko smiješno!“ - ljutito mi odbrusi.

„Oooo, ali jeste." - pokušavala sam sklopiti rečenicu kroz smijeh. „Od zavođenja dukatima dođosmo do popišanka.“ Gutala sam vazduh da smirim smijeh.

Ok, priznajem, da se meni desilo isto, ne bi mi bilo nimalo smiješno, ali na samu pomisao njegovih tijesnih pantalona i količine tečnosti koja se izlila po njima na tako nezgodnom mjestu, uz to su te pantalone bile bijele, pa… u najmanju ruku je smiješno.

„Šta sad da radim?“- upitao me zbunjeno kao da bih ja trebala znati riješenje za njegov problem.

„Ne znam. A, da odeš do butika tu na ćošku i kupiš neke hlače koje ti nisu male?“- morala sam da ga bocnem.

„Ha - ha. Sirena je i duhovita, je l'?“- sarkastično je stisnuo oči u ravnu liniju. „Da mogu da odem do ćoška ovakav, mogao bih i da se odvezem. Tu su mi kola. Uostalom, moraš da mi pomogneš. Ti si kriva!“- reče i zgrabi moju torbu u sekundi, pa je prebaci sebi na krilo.

„Ja?“- zabezeknuh se. „More, kakve ja veze imam s tvojim pehom?“

„Imaš"- hladno klimnu glavom „To je tvoj sok.“

„Kako moj sok? Ti si ga donio sa sobom?“- svađala sam se s njim.

„Ali sam ga kupio tebi“- izjavi pobjedonosno upirući prstom u mene. „Bio je tebi namjenjen. Dakle, tvoj je sok. Tvoj sok se prosuo meni u krilo što znači da sam ja sad tvoja odgovornost.“

„Nije se moj sok prosuo tebi u krilo, nego si ga ti prosuo!“- svađala sam se i dalje sa njim, i kao dijete lupila nogom o zemlju.

„E, nije tačno. Ti si izmućkala sok. Dobacuješ se konzervom kao Divac na vrhuncu slave. Uostalom, imaš tu široku suknju"- pogleda me šeretski se smiješeći.

„Hoćeš da ti dam svoju suknju?“- zaprepašteno ga upitah. „Ja da hodam u gaćama?“

„Neee… ok, dobro, možeš da hodaš u gaćama, ali ne baš ovdje. To možemo srediti negdje drugo“, nastavio je brzo dok sam ga ja gledala u nevjerici otvorenih usta. „Mislio sam više kao da hodaš ispred mene. Ta suknja ima toliko slojeva da možemo stati u nju i ti i ja zajedno“, nastavio je slegnuvši ramenima.

Gledala sam ga i dalje nevjerujući šta čujem.

„Samo do ćoška gore, molim te" - sklopio je ruke ispred face koju sam u tom trenu jako željela da razbijem.

„Kasnim“, procijedila sam kroz zube, svjesna da sam odavno već zakasnila gdje god da je trebalo da idem.

„Obećavam da ću se iskupiti. Evo, vozim te gdje god treba. Na drugi kraj grada, samo reci, ali me otprati do kola. Imaj milosti. Pa, pogledaj me!“- reče frustrirano i ustade ispred mene raširenih ruku.

Hmm… da! Sve se vidi! Kako sam i pretpostavila.

I na to se moj smijeh ponovo vratio u punom grohotu, a on je pokunjeno sjeo nazad na klupu stiskajući moju torbu sebi na prepone.

„Ok, šmizlo“, odgovorih između naleta smijeha pa stadoh ispred njega i lagano raširih jednu stranu suknje sa irisima. „Daj mi tu torbu ovamo, i koračaj iza mene dovoljno blizu da sakriješ tu svoju muku“, nastavih posebno naglašavajući posljednji dio rečenice. Već je krenuo za mnom, tik uz moja leđa, kad se naglo zaustavi i upita:

„Kako si me to nazvala?“

„Šmizla“, rekoh slegnuvši ramenima. „Muška šmizla je prvo što mi je palo na pamet kad sam te vidjela, objasniću ti poslije zašto, a sad pruži korak ako ne želiš da ovaj humanitarni poduhvat bude uzaludan. Praviš prevelik razmak između nas“, dobacih mu gledajući preko ramena na njegovo međunožje. Poprilično vidljivo međunožje.

U sekundi se zalijepio za mene i u istoj sekundi ja se ukočih.

„Izvini. Sok je bio hladan.“- odgovori kroz nedužni osmijeh, a ja se zacrvenih kao bulka.

Da, sok je bio hladan. I sasvim suprotno je djelovao na tebe.

„Da mi je neko rekao da ću da glumim živi zid jednom muškarcu, odgovorila bih mu da je totalno lud.“

„Da je meni neko rekao da će da me spašava žensko koje me nazvalo šmizlom, razbio bih mu zube“, naruga mi se iza leđa.

„Ne brini, nisi ti šmizla. Ti si samo smotan“, utješno ga potapšah ga po ruci koju on spusti na moje rame, baš u momentu kad bezbjedno dođosmo do njegovog automobila.

Brzinom svjetlosti se smjestio na vozačevo sjedište, a onda hitro ispruži ruku i sa unutrašnje strane otvorio suvozačeva vrata.

„Izvini što ovo ne radim po svim pravilima bontona, ali imao sam manju nezgodu ako nisi primjetila“, izgovori kroz osmijeh, a ja se spustih na sjedište pored njega i bacih kratak pogled na njegove pantalone.

„Nisam primjetila, Đokice“, namignuh mu.

„Prije nego što krenemo sa ličnim uvredama mogla bi bar da mi kažeš svoje ime. Mislim, nakon što smo prošli kroz ovu intimu mog spašavanja od strane tebe.“

„Kristina, za prijatelje Tina“, rekoh pruživši mu ruku za zvanično upoznavanje, na šta je on prihvati i blago stisnu.

„Zvaću te Kris.“

„Zašto Kris?“ - nasmijah se. „Tako me niko ne zove.“

„Zato što ja ne želim da ti budem prijatelj.“ - odgovori samouvjereno i izveze automobil sa parking mjesta.

„Pa, kuda Kris?“- upita prebacujući brzine.

Pogledah u svoj napukli sat. Dvanaest je odavno prošlo.

„Svejedno.“- odgovorih. „Sad je ama baš svejedno.“